Arhuška konvencija je jedinstveni međunarodni pravni instrument koji omogućuje sudjelovanje javnosti u pitanjima okoliša, utemeljena na ideji sudioničke demokracije u kojoj ljudi imaju pravo utjecati na donošenje odluka koje se tiču njihova života. Odredbe Arhuške konvencije predstavljaju samo minimum standarda ispod kojih stranke Konvencije – države ne smiju ići. Nažalost, praksa pokazuje da stranke konvencije ponekad ne osiguravaju niti taj minimum.

Predstavljena je u danskom gradu Aarhusu 1998. koju je Republika Hrvatska potpisala iste godine, a ratificirala u prosincu 2006. Tri glavna stupa Arhuške konvencije:

  • pravo na pristup informacijama
  • pravo na sudjelovanje javnosti kod donošenja odluka
  • pristup pravosuđu radi ostvarivanja prava vezanih za okoliš

Arhuška konvencija je izraz svijesti da političari ne mogu upravljati društvom izolirano od javnosti. Naime, nikada nije dobro za društvo kada jedno tijelo ima svu moć jer raste opasnost od korumpiranosti te moći. Hrvatski građani imaju ustavno pravo sudjelovati u odlukama vezanim za zdrav okoliš

Imajući u vidu i hrvatski Ustav (čl.70.) u kojem se ističe da je država dužna osigurati uvjete za zdrav okoliš te je svatko dužan osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša; može se zaključiti da u RH po pitanju okoliša građani imaju i prava i dužnosti te je za njihovo ostvarenje potrebna educiranost i svijest o važnosti aktivnog sudjelovanja u brizi za očuvanje okoliša.

S obzirom da u Ženevi postoji Odbor za usklađenost s Arhuškom konvencijom postoji mogućnost pritužbe svih koji su nezadovoljni provedbom Konvencije kao što je učinila Udruga Sunce iz Splita. Pritužba se odnosila na donošenje plana gospodarenja otpadom za područje Splitsko –dalmatinske županije bez sudjelovanja javnosti. Odbor je utvrdio da je Hrvatska povrijedila članak 7. Konvencije te je utvrđeno da nije osigurala okvir za provedbu Konvencije. Iako se ne radi o sudskom postupku praksa je pokazala da države ipak nastoje surađivati s tijelima Konvencije, pa je i Hrvatska u svom novom Zakonu o održivom gospodarenju otpadom propisala sudjelovanje javnosti.

Koliko je “javnost“ i “zainteresirana javnost“ zadovoljna svojim sudjelovanjem u javnim raspravama i stvarnom provedbom Konvencije koja bi trebala omogućiti širu društvenu svrhu, a to je zaštiti pravo svake osobe, sadašnjih i budućih naraštaja, na život u okolišu pogodnom za njezino zdravlje i dobrobit, pokazat će se samo ukoliko mediji budu slobodni i otvoreni za praćenje ove problematike u pravoj mjeri.

Arhuška konvencija je putokaz da se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu te spona između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša jer je usmjerena na demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma. Da bi se to postiglo, javnost treba biti informirana, osviještena te se mora uključiti u donošenje odluka.