Pitali smo fizikalnog kemičara Stanka Uršića*, red. prof. fizikalne kemije (u mirovini), o gorućoj temi planirane izgradnje spalionice u krugu bolnice KBC Zagreb koja je poznatija pod nazivom bolnica “Rebro”. Njegov osvrt prenosimo u nastavku teksta.
Planirana spalionica medicinskog otpada/smeća
neprihvatljiva je i nedopustiva u krugu KBC Zagreb (bolnica „Rebro“)
Središnji je problem s planiranom spalionicom medicinskog otpada/smeća neizbježno ispuštanje u okoliš/atmosferu polikloriranih dioksina te polikloriranih dibenzofurana, najtoksičnijih i najkarcinogenijih onečišćenja u inače neprihvatljivom „koktelu“ dimnih plinova.
Dodatno, u daleko većim koncentracijama čak i od onih „dopuštenih“ po europskim/hrvatskim propisima, zbog loše tehnologije, nestalnog ritma rada i, što je kod takvih postrojenja uobičajeno, loše kontrole i procesa i neadekvatne kontrole zasićenosti ionako nezadovoljavajuće i u naseljenom mjestu neprihvatljive vrste filtarskih uređaja. Iako to nije jedini problem, dovoljno je još spomenuti ispuštanje notorno toksičnih dušikovih oksida i klorovodika, da spomenemo tek neke od dodatnih onečišćenja koja ozbiljno narušavaju poželjni zdrav okoliš i predstavljaju ozbiljnu ugrozu za zdravlje, napose djece, trudnica i drugih izraženije osjetljivih skupina. Potrebno je napomenuti, da je instalacija takvog pogona kao što se namjerava izgraditi APSOLUTNO neprihvatljiva i nedopustiva u gusto naseljenom području i u krugu velike bolnice, zbog ugrožavanja zdravlja, naročito djece i trudnica, i suprotna pravu na zdrav okoliš.
To jest, preciznije, u gusto naseljenom području, i još u NEPOSREDNOJ BLIZINI dječjih jaslica i vrtića i stambenih objekata, u krugu bolnice, k tome velike bolnice kao što je Rebro s neposrednom ili velikom blizinom i drugih bolnica, ponajprije zbog trajnog izlaganja medicinskog i ostalog osoblja, ali i bolesnika, čije se „privremeno“ izlaganje onečišćenom zraku ondje ne bi mogao shvatiti kao nevažni čimbenik za njihovo ionako narušeno zdravlje.
Ispuštanje polikloriranih dioksina i polikloriranih dibenzofurana (uz sve ostale toksične sastojine dima spalionice), k tome u koncentracijama daleko iznad onih koje bi se možda i mogle tolerirati u nekoj industrijskoj zoni, a nikako i nipošto u gusto naseljenom dijelu grada, ovdje je više nego izvjestan problem. Potrebno je uočiti činjenice koje jasno ukazuju na te dimenzije problema:
- medicinski otpad koji se nevješto pokušava prikriti (ključnim brojem 18 01 03* koji upućuje na infektivnost otpada) jest i nedvojbeno, u uvjetima spaljivanja siguran izvor enormnih koncentracija polikloriranih dibenzodioksina i dibenzo furana. Svi su reakcijski uvjeti da se to dogodi u peći uredno ispunjeni: znatne koncentracije klorida (primjerice tek, iz infuzijskih sustava/ostataka), prisutnost metala koji su neizbježni katalizator nastajanja dioksina u procesu izgaranja organske tvari u prisutnosti klorida (igala primjerice, nitko ih niti odvaja niti bi odvajao);
- osim što nigdje nema ni spomena kako i čime i u kakvom reaktoru bi se temperatura dima („dimnih plinova“ novinarski), dakle smjese sagorijevanih plinova i aerosola – čestične disperzije u rasponu dimenzija od mikrometarskih do nanometarskih, podigla na 1100OC (čime, u kojem vremenu, kojim izvorom topline, koja je brzina protoka i u kakvom i kolikom reakcijskom prostoru, uz kakvu kontrola zamišljenog procesa, koje su dimenzije uređaja potrebne; uzgred, najgrublji račun daje, uz 240 kg spaljenog smeća minimalno cca. 15 000 m3 dima samo izgorenog smeća, bez (nužno!) potpornog goriva (da stvar bude gora, čak se predviđa i loživo ulje kao potporno gorivo!!);
- zanemaren je, potpuno, poznati rekombinacijski proces ponovnog stvaranja dioksina kod hlađenja dimnih plinova, kao i činjenice katalitičkog utjecaja zacijelo metalnog reaktora u uvjetima nehomogenosti termičkih zona u njemu, kao i činjenica da suhi postupak ne uklanja ni mali dio submikronskih čestica koje su glavni (adsorptivni također) nositelji dioksina/furana ali i drugih kemijskih onečišćenja submikronskim česticama;
- predviđeni „suhi“ postupak (upuhivanje aktivnog ugljena i karbonata + vrećasti filtar) potpuno je neadekvatan za uklanjanje spomenutih onečišćenja, a vreće filtra uopće ne mogu zaustaviti submikronske čestice. One su ujedno i najopasnija onečišćenja, ali u „sivoj“ zoni zakonodavstva što je također jedan od glavnih razloga za bezuvjetno odbacivanje ovakvog pogona u naselju/bolnici, najmanje iz notornog, ali bitnog razloga poznatog kao „precautionary principle“ / „načelo opreznosti“;
- dodatno, nekakav postupak „otresanja“ filtarskih vreća u najmanju je ruku čudna ideja glede kompleksne situacije vrlo toksičnih produkata; nešto takvo može se zamisliti u tvornici cementa, dok je ovdje, analizira li se cijela situacija ozbiljno i cjelovito, to na granici sulude ideje.
ZAKLJUČAK: NUŽNO JE POTPUNO ODBACITI I SAMU IDEJU GRADNJE SPOMENUTOG POGONA NA LOKACIJI BOLNICE REBRO.
UJEDNO, POTREBNA JE OZBILJNA REVIZIJA STUDIJE AKO BI SE, ŠTO JE JEDINO ZAMISLIVO, ALI NIKAKO IDEALNO RJEŠENJE, POGON NAMJERAVAO PODIGNUTI IZVAN NASELJENOG MJESTA.
* Prof.dr.sc. Stanko Uršić, red. prof. fizikalne kemije (u mirovini), rođen je 1947. u Vrpolju. Završio je osnovnu i srednju školu u Zagrebu, diplomirao kemiju (inženjerski smjer) na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu bio je zaposlen kao honorarni asistent, asistent, docent i profesor (fizikalna kemija, etc.). Od 2000. do 2012. također je i predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta. Sudjelovao u stvarima od javnog interesa i općega dobra u području ekoloških problema/edukacije, uključujući rad u Odboru za okoliš Hrvatskoga Sabora, izradi sustava za gospodarenje otpadom na otoku Krku kao jedan od najboljih primjera sustava recikliranja u Hrvatskoj te je kreator idejnog rješenja za gospodarenje otpadom u Gradu Zagrebu – Zagrebački ekološki sustav za gospodarenje otpadom (ZEKO).
